80 godina znanja, odgoja i tradicije

Historija Osnovne škole „Bukinje“ neraskidivo je povezana sa razvojem Bukinja, Šićkog Broda, Planâ i okolnih naselja. Od prvih poslijeratnih godina, kada je škola radila u skromnim uslovima i sa velikim brojem učenika, pa sve do perioda savremenog osnovnog obrazovanja, škola je predstavljala jedno od najvažnijih mjesta obrazovanja, odgoja i društvenog života ovog područja.

Prvi sačuvani podaci o radu Narodne osnovne škole u Bukinju datiraju iz školske 1945/1946. godine. Tada je školu pohađalo ukupno 88 učenika, a nastavu je vodila učiteljica Nada Brujić. Škola je u prvim poslijeratnim godinama, pored obrazovne, imala i značajnu socijalnu ulogu. Za najsiromašniju djecu i ratnu siročad obezbjeđivana je pomoć u hrani, dok je u školi organizovana i vjeronauka za islamsku i rimokatoličku vjeroispovijest.

Ova monografija predstavlja pregled najznačajnijih događaja, razvoja školskog prostora, nastavnog procesa, učeničkog života, rada nastavnika i društvenog djelovanja škole kroz gotovo pet decenija.

1. Prve poslijeratne godine – 1945–1950.

Po završetku Drugog svjetskog rata, obrazovanje je bilo jedan od najvažnijih zadataka društvene obnove. U Bukinju se školski život nastavlja već 1945/1946. godine. Prvi razred vodila je učiteljica Nada Brujić, dok su školu pohađala tri odjeljenja – drugi, treći i četvrti razred. Ukupno je bilo 88 učenika.

Od školske 1946/1947. do 1950. godine u školi rade učitelji Milena i Jakov Petković. Jakov Petković obavljao je i dužnost upravitelja škole. Nastava se odvijala u rudničkoj zgradi u Bukinju, a tokom ljeta školske prostorije koristili su brigadiri, učesnici izgradnje pruge Brčko–Banovići.

Škola je tada bila četvorogodišnja. Učitelji su vodili po dva razreda, a odjeljenja su bila izuzetno brojna. Broj učenika kretao se između 50 i 85 po odjeljenju.

Broj upisanih učenika kontinuirano je rastao:

• 1946/1947. – 233 učenika
• 1947/1948. – 264 učenika
• 1948/1949. – 293 učenika
• 1949/1950. – 254 učenika

U školi je postojao i kurs opismenjavanja, što govori o široj obrazovnoj ulozi koju je škola imala u poslijeratnom periodu.

Nastavni program obuhvatao je srpskohrvatski jezik, račun sa geometrijom, lijepo pisanje, crtanje, pjevanje i fiskulturu, dok su se u višim razredima izučavali historija, geografija i prirodne nauke.

2. Širenje škole i razvoj Šićkog Broda – 1950–1959.

Početkom pedesetih godina dolazi do ubrzanog razvoja rudarskog naselja Šićki Brod. Zbog povećanja broja stanovnika i djece školskog uzrasta, postojeći školski prostor postaje nedovoljan.

Učenici su u školu dolazili iz Bukinja, Šićkog Broda, Planâ, Šićkog Broda, Divkovića i Pogorioca, a školu su pohađala i djeca sa husinskog područja.

Godine 1953. odvaja se jedna četvorogodišnja škola koja je bila smještena u baraci sa dvije učionice. Ovaj prostor koristio se sve do školske 1958/1959. godine, kada škola prerasta u šestogodišnju.

U istom periodu formirano je i dvogodišnje radničko odjeljenje koje je pohađalo rudarsko i drugo radno stanovništvo ovog područja. Škola tako nije bila namijenjena samo djeci, nego je učestvovala i u opismenjavanju i obrazovanju odraslih.

Uz školu je formirano i obdanište u Bukinje-koloni, čime se obrazovna i odgojna funkcija ustanove dodatno proširila.

3. Nova školska zgrada – veliki iskorak 1959. godine

Jedan od najznačajnijih trenutaka u historiji škole bila je izgradnja nove školske zgrade.

Prvi učenici u novu školsku zgradu ulaze 5. oktobra 1959. godine. Prije otvaranja objekta, stariji učenici učestvovali su u uređenju školskog dvorišta i igrališta. U tim radovima ostvareno je čak 30.000 radnih sati.

Nova škola imala je devet učionica, tri kabineta, zbornicu, kancelarije upravitelja i sekretara. Zahvaljujući Školskom odboru i upravi rudnika, škola je ubrzo opremljena namještajem i razglasnom stanicom. Muzički kabinet imao je magnetofon, radio, gramofon i žičane instrumente, a škola je dobila i televizor. Kabineti matematike, fizike i hemije opremljeni su nastavnim sredstvima, a Rudnik je u opremanje škole uložio značajna sredstva.

Posebnu vrijednost imala je saradnja škole i Rudnika. Učenici tehničkog odgoja koristili su rudničke prostorije za praktičnu nastavu, gdje su sticali znanja iz obrade metala i drveta.

Za učenike koji su putovali do škole obezbijeđena je prostorija i užina, što je dodatno povećalo dostupnost obrazovanja djeci iz udaljenijih naselja.

4. Škola kao centar kulturnog i društvenog života

Početkom šezdesetih godina škola se više ne može posmatrati samo kao mjesto održavanja nastave. Ona postaje značajan kulturni, sportski i društveni centar lokalne zajednice.

Formirane su brojne sekcije:

• dramska sekcija – 40 članova
• folklorna sekcija – 20 članova
• hor – 100 članova
• recitatorska sekcija – 7 članova
• Partizan – 70 članova
• solo pjevanje – 24 učenika

Pored toga, djelovale su grupe fizičara, biologa i mladih tehničara.

Mladi tehničari posebno su se isticali praktičnim znanjem. Putem televizijske emisije „Nauka i tehnika“ osposobljavali su se za popravku različitih električnih uređaja.

U školi su organizovane priredbe, emisije, takmičenja i različite društvene aktivnosti. Učenici su učestvovali u akcijama uređenja naselja, pomaganju siromašnijim učenicima i drugim aktivnostima lokalne zajednice.

Godine 1959. formirana je i Školska zadruga, kroz koju su učenici učestvovali u uzgoju povrća i drugim praktičnim aktivnostima.

5. Škola Mije Keroševića Guje

Šezdesete godine donose novi period razvoja. Škola dobija ime po Miji Keroševiću Guji, narodnom heroju, a njen značaj u lokalnoj zajednici postaje sve veći.

Godine 1963. Skupština Opštine Tuzla donosi rješenje kojim se Osnovna škola „Mijo Kerošević Guja“ proglašava samostalnom ustanovom.

Broj učenika nastavlja rasti:

• 1963/1964. – 1.131 učenik
• 1964/1965. – 1.213 učenika
• 1966/1967. – 1.352 učenika
• 1967/1968. – 1.391 učenik

U školskoj 1967/1968. godini škola je imala 40 odjeljenja i 52 zaposlenika. Kulturna i javna djelatnost bila je posebno razvijena, a škola je sarađivala sa roditeljima i Centrom za socijalni rad.

Veliki broj učenika stvarao je potrebu za proširenjem objekta. Godine 1969. odobrena su sredstva za izgradnju fiskulturne sale i još šest učionica.

6. Sedamdesete godine – razvoj, širenje i promjene

Početkom sedamdesetih škola i dalje ima više od 1.400 učenika. U školskoj 1970/1971. godini školu pohađalo je 1.420 učenika, dok je 1971/1972. godine broj iznosio 1.411 učenika raspoređenih u 45 odjeljenja.

Škola je u ovom periodu imala centralnu zgradu u Šićkom Brodu i područna odjeljenja u Planama i Bukinju. Nastava se odvijala u dvije smjene.

Pored redovne nastave, organizovane su brojne kulturne, sportske i društvene aktivnosti. Učenici su učestvovali u radu pionirskih i omladinskih organizacija, sportskim takmičenjima, ekološkim akcijama i uređenju školskog prostora.

Škola je 1976/1977. godine imala 1.141 učenika i dva specijalna odjeljenja. Uspostavljena je saradnja sa Termoelektranom Tuzla, mjesnim zajednicama Šićki Brod i Bukinje te Rudnikom Bukinje.

Ipak, krajem sedamdesetih počinje postepeno smanjenje broja učenika. Na to su uticali preseljenje stanovništva, smanjenje nataliteta, klizišta u Divkovićima i promjene izazvane širenjem rudnika uglja.

Istovremeno, škola se suočavala sa specifičnim problemima životne sredine. U neposrednoj blizini nalazili su se Termoelektrana Tuzla i Hlor-alkalni kompleks, zbog čega su učenici i zaposlenici bili izloženi buci, prašini, zagađenju i povećanoj vlažnosti.

7. Osamdesete godine – modernizacija nastave

Početak osamdesetih donosi nove promjene u organizaciji rada i nastavnom procesu.

U školi se razvijaju dodatna i dopunska nastava, slobodne aktivnosti, sportske i kulturne sekcije. Uvodi se izborna nastava iz različitih oblasti, a škola raspolaže sve većim brojem nastavnih sredstava.

Školske 1982/1983. godine kabineti radnog i tehničkog odgoja dobijaju novi namještaj, škola raspolaže grafoskopima i projektorom, a kabinet hemije je kompletno opremljen. Škola je imala i razglasnu stanicu sa 30 izlaza, kopir-aparat, električne računarske mašine, televizore i radio-aparate.

Posebno značajan bio je razvoj školske biblioteke, koja je tada imala fond od oko 9.000 knjiga marksističke literature i 1.900 knjiga školske lektire.

U školskoj 1982/1983. godini školu je pohađalo 636 učenika raspoređenih u 24 odjeljenja. Za učenike slabijeg materijalnog statusa obezbjeđivani su besplatni udžbenici, užina, odjeća i obuća.

U radu škole posebno su se isticale vannastavne aktivnosti. Formirana je i Liga mladih lingvista, a učenici su učestvovali u brojnim kulturnim, sportskim i društvenim programima.

8. Škola i lokalna zajednica

Tokom svog razvoja škola je uvijek bila usko povezana sa životom lokalne zajednice.

Saradnja je ostvarivana sa mjesnim zajednicama, privrednim subjektima, roditeljima, kulturnim društvima i drugim ustanovama.

Posebno mjesto imala je saradnja sa školom „Ljubiša Urošević“ iz Ribara. Ova saradnja razvijala se kroz međusobne posjete učenika i nastavnika, zajedničke programe i obilježavanje važnih datuma. Godine 1978. u okviru prijateljske saradnje organizovan je susret u kojem je učestvovao veliki broj nastavnika, učenika i predstavnika mjesnih zajednica.

Saradnja sa školama i institucijama doprinosila je tome da škola bude više od obrazovne ustanove – bila je prostor susreta, kulturne razmjene i društvenog života.

9. Početak devedesetih – vrijeme velikih promjena

Školska 1989/1990. godina bila je posljednja godina relativno stabilnog perioda prije potpunog izbijanja ratnih okolnosti.

Školu je tada pohađalo 672 učenika. Učili su se njemački i ruski jezik, a učenici su učestvovali u radu mladih lingvista, saobraćajaca i šahista. Organizovane su ekskurzije i izleti, uključujući putovanja u Ohrid, Kozaru, Jajce i Beograd.

Međutim, društvene prilike su se brzo mijenjale. Ljetopis škole iz tog perioda bilježi zabrinutost zbog društvenog stanja i sve težih okolnosti.

Školska 1991/1992. godina odvijala se u znatno težim uslovima. Opremljenost škole bila je nezadovoljavajuća, a zbog ratnih događaja sve veći broj učenika bio je odsutan. Nastava je završena ranije, 15. maja 1992. godine.

10. Ratne godine – škola u najtežim okolnostima

Posebno poglavlje u historiji škole predstavlja školska 1992/1993. godina.

Usljed ratnih okolnosti, škola je promijenila organizaciju rada. Dana 31. marta 1993. godine dobila je naziv Javna ustanova Osnovna škola „Bukinje“.

Nastava se, zbog granatiranja Tuzle i nesigurnosti školskog objekta, nije mogla odvijati na uobičajen način. Organizovana je na pet punktova:

• Dom kulture Šićki Brod
• Dom kulture Bukinje
• čitaonica Šići
• čitaonica Rapače
• privatna kuća u Mihatovićima

U tim okolnostima čas je trajao svega 25 minuta. Nastavni proces odvijao se uz saglasnost roditelja i na principu dobrovoljnosti. Nastavnici su se suočavali sa nedostatkom kadra, a pojedini predmeti nisu se mogli redovno realizovati.

Učenici i nastavnici često nisu imali odgovarajuća skloništa. Zbog granatiranja je krajem 1993. godine privremeno prekinut rad na punktu Šićki Brod. Nastava iz likovnog i fizičkog odgoja nije bila zastupljena, dok su se izvodili časovi maternjeg jezika, matematike, biologije, hemije, fizike, muzičke kulture, osnova tehničkog odgoja i prve pomoći.

Uprkos svemu, škola nije prestala sa radom.

11. Škola kao utočište i mjesto obrazovanja prognane djece

Rat je doveo i do dolaska velikog broja djece iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine.

U školskoj 1992/1993. godini školu je pohađalo 556 učenika. U nastavni proces uključena su djeca čije su porodice bile protjerane iz Koraja, Zvornika, Bratunca, područja Banovića, Brčkog i Kalesije. Kasnije su se učenicima pridružila i djeca iz Rogatice, Dobošnice, Rapatnice, Ugljevika, Teočaka, Tojšića i Vlasenice.

Za više od pedeset prognane djece škola je postala mjesto nastavka školovanja, ali i mjesto sigurnosti, druženja i očuvanja osjećaja normalnog života u ratnim uslovima.

Uprkos nedostatku nastavnog kadra i teškim uslovima rada, škola je organizovala polaganje razrednih ispita iz brojnih predmeta kako bi učenicima omogućila nastavak obrazovanja.

Na kraju školske 1992/1993. godine srednja ocjena škole iznosila je 3,86, a školsku godinu uspješno je završilo 615 učenika.

12. Ljudi koji su gradili školu

Historiju škole ne čine samo školske zgrade, statistički podaci i nastavni planovi. Najvažniji dio njenog identiteta predstavljaju ljudi.

Generacije učitelja, nastavnika, direktora, pedagoga, administrativnih radnika, pomoćnog osoblja, roditelja i učenika ostavile su svoj trag u njenom razvoju.

Od Nade Brujić, Milene i Jakova Petkovića i prvih poslijeratnih učitelja, preko brojnih generacija nastavnika i upravitelja, pa sve do direktora koji su školu vodili u najtežim ratnim godinama, razvoj ustanove bio je rezultat njihovog svakodnevnog rada.

Posebno mjesto pripada učenicima. Hiljade dječaka i djevojčica prošle su kroz učionice škole, sticale prva znanja, sklapale prijateljstva, učestvovale u sekcijama, takmičenjima, izletima, kulturnim programima i različitim društvenim aktivnostima.

Njihove priče čine najvrjedniji dio školskog sjećanja.

13. Od skromne poslijeratne škole do značajne obrazovne ustanove

Razvoj škole može se posmatrati kroz nekoliko velikih etapa.

1945–1950. – početak rada u poslijeratnim uslovima i obnova osnovnog obrazovanja.

1950–1959. – nagli rast broja učenika, razvoj Šićkog Broda i izgradnja nove školske zgrade.

1959–1970. – snažan razvoj škole, veliki broj učenika, izgradnja dodatnih prostorija i razvoj vannastavnih aktivnosti.

1970–1980. – period velikog broja učenika, razvijene saradnje sa lokalnom zajednicom i istovremenog početka demografskih promjena.

1980–1990. – modernizacija nastavnih sredstava, razvoj kabineta, biblioteke, izbornih predmeta i vannastavnih aktivnosti.

1991–1993. – period rata, reorganizacija nastave, rad na punktovima, nedostatak nastavnog kadra i uključivanje velikog broja prognane djece.

14. Naslijeđe škole

Historija Osnovne škole „Bukinje“ svjedoči o tome koliko se jedna obrazovna ustanova može mijenjati zajedno sa sredinom u kojoj djeluje.

Od prve učionice u skromnim poslijeratnim uslovima, preko rudničkih objekata, baraka i izgradnje nove školske zgrade, do modernizacije kabineta i nastavnih sredstava, škola je prolazila kroz iste društvene izazove kao i njena zajednica.

Njena historija govori o velikom broju učenika, generacijama nastavnika, razvoju naselja, industrijalizaciji, demografskim promjenama, ekološkim problemima, društvenim transformacijama i, konačno, ratnim stradanjima.

Posebno je značajno što škola ni u najtežim trenucima nije prestala ispunjavati svoju osnovnu misiju – obrazovanje i odgoj djece.

U ratnim godinama, kada su škole na mnogim mjestima prestajale sa radom, nastavnici i učenici Osnovne škole „Bukinje“ nastavili su rad na improvizovanim punktovima. Nastava se odvijala u domovima kulture, čitaonicama i drugim prostorima, često bez odgovarajućih uslova i uz stalnu opasnost.

Time je sačuvana kontinuitet obrazovanja i pokazana snaga škole kao institucije koja postoji zbog djece i njihove budućnosti.

15. Završna riječ

Monografija Osnovne škole „Bukinje“ nije samo hronološki pregled događaja. Ona predstavlja zapis o ljudima, generacijama i vremenu.

Od 1945. godine, kada su prvi poslijeratni učenici sjedili u skromnim učionicama, pa sve do ratnih godina devedesetih, škola je rasla, mijenjala se i prilagođavala potrebama svojih učenika.

Bila je mjesto prvih slova i brojeva, ali i mjesto muzike, sporta, dramskih predstava, recitacija, tehničkih radionica, školskih zadruga, izleta, takmičenja i druženja.

Bila je dio života rudarskih porodica Bukinja i Šićkog Broda, Planâ i okolnih naselja.

Bila je mjesto susreta različitih generacija i ljudi.

A u najtežim vremenima postala je i mjesto istrajnosti – mjesto gdje se, uprkos granatiranju, nedostatku nastavnika i teškim uslovima, nastojalo sačuvati pravo djeteta na obrazovanje.

Zato historija Osnovne škole „Bukinje“ predstavlja mnogo više od historije jedne školske ustanove.

To je dio historije ovog kraja.

To je priča o generacijama učenika i nastavnika.

To je sjećanje na vrijeme koje je prošlo.

I, prije svega, to je svjedočanstvo da škola živi kroz ljude koji su je gradili, kroz učenike koji su iz nje ponijeli znanje i uspomene, te kroz generacije koje nastavljaju njen put.