U petak, 23. 05. 2025. godine, maturanti 9a i 9b JU OŠ „Bukinje“ obavili su posjetu Memorijalnom centru Potočari. Bila je ovo prilika da se na licu mjesta uvjere o razmjeri golgote kroz koju su prošli bošnjački stanovnici tadašnje „Zaštićene zone UN-a Srebrenica“. Nažalost, danas su humke, mezarovi hiljada Bošnjaka, nijemi svjedoci genocida paravojne srpske vojske iz Srbije i vojnika Republike Srpske.
Po dolasku, pomolili smo se duše ubijenih, obišli harem, a u kratkom obraćanju nastavnice Elvire Šišić, poslušali priču o jedinom Katoliku, ukopanom u mezarje Rudolfu (Aleksandra) Hren (1960-1995.). Naime, Rudolf Hren se od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, pridružio Vojci Republike Bosne i Hercegovine. Kobnog 11. jula, odvojen je od svoje, danas, pokojne majke, kćerke Dijane i supruge Hatidže Hren, koja nas je takođe napustila 2020. godine i mučki ubijen sa hiljadama svojih Srebreničana, Žepljaka, Zvorničana, Bratunčana...
Na početku smo u pratnji vodiče, kustosa MC „Potočari“ poslušali historijski čas, o prijeratnoj demografskoj struktukturi Srebrenice i okolnih mjesta, ratnim zbivanjima i svim događajima koji su prethodili genocidu 1995. godine.
Potom smo obišli hangare i nekadašnju tvornicu akumulatora, gdje su bili smješteni vojnici UN-a iz holandskog bataljona i kroz predavanja, video-sadržaje i fotografije, svjedočili pokušaju Bošnjaka, da spas potraže u bazi UNPROFOR-a, ali su vrlo brzo po dolasku srpske vojske i tadašnjeg komadanta, a danas haškog osuđenika za ratne zločine, Ratka Mladića, shvatili da su prepušteni sebi i da će biti žrtvovani. Rezolucija UN-a o „Zaštićenoj zoni“ enklava Srebrenica, nažalost, ostala je mrtvo slovo na papiru. Jedan dio stanovništva preko šuma, brda, kroz linije, nepoznat teren, stiže u Nezuk, tada teritoriju Armije BiH. Mnogi su pored ubijenih, streljanih, sa puta koji je trebao biti „Put spasa“ upadali u ruke srpskih vojnika, gdje su okončali i zajedno sa streljanima, završavali u brojnim masovnim gribnicama. Svjedočenja govore da je teren toliko bio nesiguran, nepoznat, neizvjestan, da je posljednja grupa učesnika „Puta spasa“ na slobodnu teritoriju stigla tek u aprilu 1996. godine.
Ove godine, 11. jula, dženazom posmrtnih ostataka stradalih i identifikovanih Bošnjaka, obilježiće se i 30 godina od nezapamćenog genocida na području Evrope, od II Svjetskog rada.
Sve vrijeme posjete MC Potočari, vladala je tišina, utihnula je dječija graja i mogao se čuti pokoji uzdah i vidjeti suze u očima naših petnaestogodišnjaka.
Iza sebe, ostavili smo polja bijelih nišana, nijemih svjedoka nezapamćene tragedije iz jula 1995. godine, sa porukom „da se ovakvo zlo, nikome i nikada više ne ponovi
Iz Bukinja smo krenuli u 8.00 a iz Potočara smo se vratili u 17.15h. U Tuzli nas je dočekala jaka kiša, ali zahvaljujući vozaču Emiru iz firme Oceanik, koja je ustupila autobus za ovu posjetu, đaci su odvezeni kroz naselja koja pripadaju našem školskom području (Bukinje, Plane, Mihatovići, Podšići), kako bi bezbijedno stigli svojim kućama.
U pratnji maturanata, bili su: kolege Kenan Kahrimanović, Sabina Avdić, razrednica 9b i Elvira Šišić, razrednica 9a.