Ne dam kamen, kamen zemlje moje, rodnu grudu, bivstvovanje svoje!
Zemlja je moja srce u kamenu, zov južne ptice, ljubav u plamenu!
Zemlja je moja ljepotica humska, i zemlja ilirska i kuća slavenska!
Prelijepa si, zemljo moja, na Balkanu najhrabrija,
Svaki tvoj kamen, svaka tvoja stijena, krvlju je natopljena.
Tvoje borbe za slobodu i dan-danas traju,a čuvari hrabri tvoji
svakog dana se rađaju.
Pogled mi zuri u daljine, a oko srca pomalo plamti,
u takvom stanju često se pitam, koliko Bosna kraljeva pamti..
Dok čitam Povelju preda mnom kule, bosanske vile i druga bića,
Želim da saznam i često pitam od kada traju Bosanske priče.
Odgovor dobih od jedne rijeke što izvor krije ispod planina.
Nije to bajka već istina je , da Bosna svoje kraljevstvo ima.
Cijela si procvjetala, kraljevino nekad mala,kad na čelo svoje stavi Tvrtka I za svog kralja.
U vremena slavna, stara, junake si sve rodila, ginuli su svi za tebe, Bosno moja, majko mila.
Lijepa je zemlja moja ko proljetna trava rosna, brdovita i ponosna, najmilija naša Bosna.
Nek se lomi , nek se lomi sila, šuti vatra, nek ožive bila!
Ne dam kamen, kamen zemlje moje, rodnu grudu, bivstvovanje svoje!